Branimir Štulić Johnny, rođen je 11. aprila 1953 godine u Skoplju. Njegov otac Ivan, poreklom iz Nina (kod Zadra), radio je kao oficir JNA u tenkovskim jedinicama, u kasarni koja je se nalazila u Skoplju. Godinu dana pošto je Johnny rođen, njegova majka Slavica rodila je drugo dete, njegovu sestru Branku.
Život i detinjstvo u Skoplju obeležili su njegov govor, pa su zbog njegovog neobičnog naglaska, mnogi mislili da je bosanac. Medjutim već sa pet godina Johnny se vraća u Hrvatsku, jer je njegov otac dobio premeštaj u Jastrebarsko, mesto nadomak Zagreba. U tom mestu je on nastavio pohađati osnovnu školu.
Šezdesete godine porodica se seli u Zagreb, u novo naselje Siget, gde Johnnyeva majka živi i danas. U tom naselju, kad su se Štulićevi doselili, još nije bilo škole, pa su roditelji upisali Branimira u školu u obližnjem Trnskom.
Maturirao je 1972. godine s radnjom "Pariska komuna". Tema radnje vezana je uz njegovo zanimanje za socijalne i društvene mane, a zanimljiva je posebno zbog toga jer je pisana neposredno nakon događajau Hrvatskoj 1971. godine. Rad je ocenjen odličnom ocenom, ali je iz hrvatsko-srpskog Johnny je bio dovoljan.
Važnu ulogu u tom periodu njegovog života odigrala je i Maja Ostir, koja je prijatelju iz škole posudila akustičnu gitaru, na kojoj je Štulić počeo svirati. Toliko dugo je zadržao kod sebe da je prilikom vračanja morao izmeniti sve pragove na vratu instrumenta.
Posle gimnazije nije odmah upisao fakultet, već je odlučio da prvo odsluži vojsku. Zbog velikog broja prijavljenih kandidata morao je pričekati nekoliko meseci, pa je uniformu napokon obukao u kasno proleće 1973. godine, da bi je nakon petneaest meseci skinuo i počeo studirati.
Studirao je filozofiju, međutim odsek je nekoliko puta menjao, tako da se napokon zaustavio na sociologiji i tu "zalutao" negde "između prve i četvrte godine". Dogurao je do šestog semestra, ali nagomilavši veliki broj nepoloženih ispita (pošto je tada polaganje nekih ispita moglo da se odlaže do diplome) on je napustio fakultet, ali se i njegov interes ostvario jer je već uveliko osnivao i raspustao bendove.
Mnogi njegovi znanci iz vremena dok je studirao govorili su kako je Štulić bio "jedanaesta gitara". Nije poznavao note, svirao je poput mnogih samoukih gitarista, a ukus mu nije bio u skladu sa vremenom, u to vreme je držao da je sevdah nas autentični zvuk, koji najbolje dolazi do izražaja u makedonskim pesmama. Kao samouki gitarista, on je vežbao danonoćno, i uvek je bio u potrazi za prostorom za vežbanje.
Stvorivši bend koji se munjevito popeo na sam vrh ondašnje jugoslovenske rock-scene, u danima kada je Bijelo dugme već stagniralo, Štulić je raspustio Azru i 1984. godine otišao u Holandiju. U Holandiji je nastao, trostruki album "It Ain' Like In The Movies At All". O ovoj ploči Johnny je rekao: "Ja sam naprosto morao nešto da radim u Holandiji. Četiri godine sam se mučio sa tim albumom. Uradio sam dve verzije. Prva je imala neku gresku sa "Dolby" sistemom. Ova druga, koju sam izdao u Sarajevu također je imala grešku, ali je ipak izašla. To je zapravo neka vrsta filma. Sve ono što sam radio u Holandiji, stavio sam na tu ploču".
Iz prvog dužeg Johnnyevog boravka u Holandiji, tačnije u Utrechtu, datira i njegovo poznanstvo sa današnjom mu ženom Josefinom Frudmaier, jednom od sekretarica gradskog doktora.
Štulić se 1987. godine vratio u zemlju. Sa sobom je iz Holandije doveo novog basistu, Steven Kippa. "Našao sam ga na ulici, jednostavno sam ga našao. To uvjek ide tako, vidio sam ga kako svirucka i pokušao. Svirao je cijelu 1987. i 1988. godinu, sa njime sam napravio Između krajnosti i Zadovoljštinu - govorio je Johnny.
Godine 1991.godine Štulić se definitivno vratio u Holandiju i pre izvesnog vremena u razgovoru sa jednim novinarom, rekao mu je kako trenutno radi na prevodu Ilijade (knjiga je prevedena i nosi naslov Božanska llijada via Homer. Pogledaj link "knjiga". op.a.). Tom prilikom izdiktirao mu je nekoliko stihova koje je preveo:"Bijes je tvoja pjesma, Ahilejov inat besmrtan i strašan, Loše uspomene Ahajcima nanose, Krasnim junacima podzemlje ogadi, A smrt i pustoš darivajući stupa, Ne da se goste ptice i psine eh, već da božja volja bude ispunjena".
Prva slova ovih stihova daju reč BALKAN. Jednom je Johnny rekao da su mnogi Jugosloveni, a važnije je biti Balkanac. Nedavno je dao odgovor zašto je radio onako kako ja radio:"Htio sam biti odgovoran samo sebi!"
.